Dioklo Dalmatinac, sin Solinjanke Diokleje rođen 243. godine, čovjek je skromnoga podrijetla koji se prvenstveno zahvaljujući vlastitome znanju, odlučnosti, umijeću i vrlinama vinuo do carskoga trona. Bio je ratnik, graditelj, vizionar i, nakon Augusta, najveći reformator cjelokupnog Rimskog Carstva. Mudrost, strpljivost, dosljednost, ustrajnost, samopouzdanost, smjelost i hrabrost Diokla su vodile do carskoga trona, a Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana sačuvale za povijest kao velikoga rimskoga cara od 285. do 305. godine, i jednoga od najmoćnijih ljudi Dalmacije u njenoj dugoj povijesti.

Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan bio je car koji je posrnulo Carstvo podigao iz pepela. Carstvu je vratio dostojanstvo i načinio temelje na kojima je uskoro započela posve nova era u povijesti mediteranske (i europske) civilizacije. Dioklecijanov značaj potvrđuje i njegov slavni i pravi nasljednik, Konstantin Veliki, koji čast iskazuje samo trojici svojih najuzornijih prethodnika, postavljajući im skulpture na najvidljivijemu mjestu u hipodromu svojega Novoga Rima (Konstantinopola). Bili su to Gaj Julije Cezar, August i Dioklecijan.

Nakon svih uspjeha, ekonomskih, vojnih i ostalih postignuća, nakon što je modernizirao koncept upravljanja Carstvom, te gotovo u cijelosti promijenio predodžbu o rimskome caru, Dioklecijan, Jupiterov miljenik i štićenik, baš kao u legendi o nestanku blagonosnog boga Saturna, odlučio je napustiti tron 1. svibnja 305. godine. Baš kao i u legendi o Saturnu, razlozi njegovoga odlaska nikad nisu posve razjašnjeni. Neki izvori kažu da je tron napustio sa suzama u očima. Moguće ih je pripisati mnogočemu i mnogokomu, pa i samoj Dioklecijanovoj dalekovidnosti. Naime, događaji koji će uskoro uslijediti pri samom vrhu Carstva, s generacijom vladara za koju je već 305. godine Dioklecijan sa sigurnošću znao da nije sposobna čestito i bez bolesne taštine upravljati Carstvom, mogli su biti razlog carevih suza.

Ostatak svoga života car emeritus proveo je u rodnoj Dalmaciji, u zdanju preuređenom za umirovljeničke dane. U politiku Carstva uključio se još samo jedanput, 308. godine sudjelujući na skupu vladara u Karnuntumu (današnja Austrija). No, bez obzira što se u mirovini mogao posvetiti svojim graditeljskim strastima i uređenju svoje velebne palače, pa i, kako je sam rekao, uzgajanju kupusa, ni starost mu nije bila pošteđena burnih događanja. Smrt njegova zeta Galerija 311. godine, čovjeka sumnjivih moralnih vrijednosti, označila je početak lova “mladih lavova” na prestižni trofej - Dioklecijanovu kćer i Galerijevu suprugu Valeriju. Ni danas pouzdano ne znamo je li doživio i tu tragediju - smrt kćeri u rujnu 314. Godine. I ako jest, i ako nije, priča o caru Dioklecijanu i njegovome burnom životu uistinu je dostojna ponajboljih grčkih tragedija, a Dioklecijan najvećih junaka iz grčke mitologije.

Tko su, tijekom njegove mirovine, bili vjerni “čuvari careva tijela” (corporiscustodes) i u palači sveprisutni carevi tjelohranitelji?

Prvo bismo pomislili da je to pretorijanska straža koja se zavjetovala na čuvanje cara i carske obitelji. Međutim, kako svjedoče spomenici, mozaici, freske i reljefi tetrarhijskoga doba, vojnici i časnici u koje je Dioklecijan imao najviše povjerenja bili su pripadnici elitnoga konjaničkog korpusa; u Dioklecijanovo doba zvali su ih Equites singulares domini nostri, a prijašnjih stoljeća bili su poznatiji kao Equites singulares Augusti. Naziv singulares upućuje na vojnike i časnike koje je car, svakoga ponaosob prema njegovim karakternim, tjelesnim i ratničkim vrlinama, izdvojio i odabrao. Sve su to bili ljudi od velikoga careva pouzdanja, pa su mnogi među njima i poslije vojne službe, bogato nagrađeni imanjima i novcem, ostajali carevi konfidenti širom Carstva. Bili su čak i sahranjivani na salonitanskim nekropolama, a svjedočanstvo o njihovoj prisutnosti još je sačuvano u samom centru grada, uzidano uz bočni portal crkve sv. Duha u Splitu.

No, radi cjelovitoga dojma treba dodati da equites singulares nisu bili samo tjelohranitelji ili ukras u carskoj pratnji, već i udarna jedinica rimske vojske s tradicijom koja se proteže sve do Gaja Julija Cezara. Neupitne lojalnosti, za razliku od pretorijanaca vezanih za grad Rim i raspuštenih 312. godine, singulari su ostali istoznačnica za odanost, smjelost i privrženost. I danas ih možemo zamisliti kao sastavni dio dvorskih rituala s obješenim dugim konjičkim mačevima u bogato ukrašenim koricama, u dugim ornamentiranim plaštevima i snježno bijelim tunikama s purpurnim prugama, postrojene na Peristilu pred umirovljenim carem ili uz njegov bok tijekom privatnih audijencija.

No, s obzirom da je palača imala i druge funkcije, posve je izvjesno da se o održavanju reda u palači nisu brinuli singulari, već su za takve poslove bili zaduženi pripadnici redovitih ili pomoćnih (konjaničkih) jedinica. Premda su njihove dužnosti bile drugačije od onih koje su imali singulari, njihova disciplina militaris (vojna stega) nije bila ništa manja od one singulara. Rame uz rame sa singularima, ali i carskim civilnim osobljem, sudjelujući u istim dvorskim religijskim ceremonijalima, bili su nezaobilazni dio života u palači.

Zahvaljujući preuređenju središnjega dijela splitske Rive 2006/2007. godine i arheološkim istraživanjima provedenima pred južnim pročeljem Dioklecijanove palače, danas znamo da se ispred palače nalazila luka, veličinom možda skromnija ali jako nalik drugim lukama širom Carstva. Luka je u Dioklecijanovo doba bila opremljena središnjom platformom neposredno pred ulazom u podrume, navozom za brodove i kamenim bitvama suhoga veza, kriptoportikom uzduž južnoga pročelja s kojega se mogao nadgledati prekrcaj, uvelike slična lukama u Marina di San Nicola, Civitavecchia, i Portu kod Rima. Bila je dobro osmišljena i opremljena, funkcionalna luka, upravo poput prethodno spomenutih. Čak i simbolički, sa svojim ugaonim tornjevima i pročeljem s lođama, luka je imala upečatljiv carski izgled koji je već izdaleka bio prepoznatljiv kapetanima brodova.

S velikim stupnjem pouzdanja možemo govoriti o barem trima namjenama splitske luke. Prva je, naravno, bila dovoz kamena i kamenih arhitektonskih elemenata iz bračkih kamenoloma Plate, Rasohe i Stražišće. Ti su kamenolomi najkasnije u razdoblju između 308. i 316. godine (a vjerojatno i više od desetljeća ranije), vraćeni pod izravno upravljanje carskih oficijala, te bračkih kamenorezačkih i kamenoklesarskih radionica, koordiniranih iz palače/kaštela u Mirju na Braču. Iz bračkih je luka očito otpremana rezana građa za (do)gradnju Dioklecijanove posljednje rezidencije, te relativno obrađeni arhitektonski elementi i elementi dekoracije klesani za istu namjenu. Štoviše, kamen iz istih kamenoloma uskoro će prema naredbi Licinija (jednoga od vladara sljedeće generacije tetrarha) poslužiti za gradnju prostranih Licinijevih kupelji u carskoj palači (također Dioklecijanovoj) u rimskome Sirmiju, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Preusmjeravanje odvoza kamena, prvenstveno kamenih kapitela, s Brača prema Sirmiju moglo bi biti razlogom nedovršenosti graditeljskoga zahvata u Splitu.

Splitska je luka bila sjecište živoga prometa teretnih brodova za prijevoz teških tereta na kratkim udaljenostima, primjerice poput broda pronađenog u Trsteniku. Riječ je o brodovima nevelikih dimenzija, ali oblikovanih i upotrebljavanih upravo za prijevoz teških tereta od prvih stoljeća Carstva; takvi su primjerice bili brodovi tipa Dramont E ili Fiumicino 1.Trupovi su im bili plitki, a dno trupa ravno kako bi se težina tereta što ravnomjernije raspodijelila po morskoj površini. Bili su iznimno prikladni za prijevoz kamenih materijala, sarkofaga i sličnih tereta.

Istodobno, s obzirom da je palača bila ukrašena i porfirnim stupovima, te sfingama dopremljenima s “Aleje sfingi” koja je spajala hramove (Karnak i Luksor) u egipatskoj Tebi, splitska je luka sigurno svjedočila pristajanju jedne, a možda i više tzv. navis lapidaria. Bili su to brodovi neobičnog, ali izuzetno praktičnog dizajna, iznimnih dimenzija (od 35-40  pa čak do 128 metara dužine), namijenjeni prijevozu najtežih kamenih tereta, prvenstveno skupocjenog mramora potrebnoga za gradnju širom Carstva.

Druga je namjena, s obzirom na specifični oblik splitske luke sa središnjom platformom, najvjerojatnije bila prekrcaj razne skupocjene robe. Ponajprije finoga tekstila ispiranog kristalno čistom vodom Jadra i purpurno bojene tkanine koja je napuštala carske proizvodne pogone, ali i ostalih dragocjenih roba koje su s carskih posjeda u Dalmaciji pristizale prema Splitu. Valja imati na umu specifičan načina prikupljanja i nadzora protoka roba kakvoga su donijele Dioklecijanove reforme, kao i to da su dalje prekrcavani na transportne brodove jednom godišnje, i otpremani prema svojim konačnim odredištima, prvenstveno Rimu. Posve je izvjesno da su transporti takvih carskih tereta bili dobro planirani, koordinirani i štićeni ratnim brodovima. Što se tiče ratnih brodova koji su pristajali u splitskoj luci, kasnoantički likovni i pisani izvori kazuju da je najčešći tip vojnoga broda bio s jednim jarbolom i jednim jedrom, rjeđe s dva jarbola, te s jednim redom veslača (ukupno 50 veslača tj. vojnika na brodu, 25 sa svake strane). Kojom su podvrstom brodova iz porodice naves onerariae (standardnih transportnih brodova za prijevoz teških tereta na dulje udaljenosti), uz vojnu pratnju  otpremani vrijedni tereti iz luke, teško je reći.

I naposljetku, roba nije samo napuštala splitsku luku, nego se u luci morala i zaprimati, posebice ono što je pristizalo s otoka i bilo nužno za proizvodnju. Zasigurno s Brača u splitsku luku nije stizao samo kamen, već i slavni brački med nužan u procesu bojenja tekstila, zatim vuna s Brača i ostalih otoka, drvena građa, ponajprije iznimno kvalitetan čempres s Mljeta i Korčule, itd. Ali, splitska luka nikada nije bila komercijalna luka, jer su za te potrebe služila salonitanska pristaništa. Splitska je luka bila ono što potvrđuje i njen izgled - carska luka.

U svakom slučaju, posve je izvjesno da je bila izrazito živo mjesto. Mjesto gdje su se vojnici i mornari miješali s civilnim carskim osobljem luke, od onih najnižih službenika do najviših oficijala, racionala, prokuratora i prepozita. Pred svima njima ljuljale su se raznovrsne lađe čekajući na svoj iskrcajni i plovidbeni red.